1. Kako utiče Internet zlostavljanje na decu?
Internet zlostavljanje, kao i svako drugo zlostavljanje, utiče loše na sve, kako na decu, tako i na odrasle.
Postavlja se novo pitanje, ako znamo da utiče loše kako to da deca (a nekad i odrasli) dozvole sebi, odnosno svojom voljom započinju komunikaciju koja ima tako teške, a ponekad i tragične posledice?
Internet zlostavljanje, kao i svako drugo zlostavljanje, utiče loše na sve, kako na decu, tako i na odrasle.
Postavlja se novo pitanje, ako znamo da utiče loše kako to da deca (a nekad i odrasli) dozvole sebi, odnosno svojom voljom započinju komunikaciju koja ima tako teške, a ponekad i tragične posledice?
Odgovor je jednostavan, zlostavljanje se ne uočava lako i odmah, niti zlostavljač na početku komunikacije nastupa vidljivo agresivno. Zlostavljači uglavnom jako dobro poznaju dečiju psihu i nastupaju prikriveno. Na početku komunikacije, zlostavljač istražuje teren, pokušava da sazna što više informacija o detetu, trudi se da ga pridobije, čini upravo sve ono što naslućuje da detetu nedostaje: povlađuje mu, hvali ga, nudi mu i pruža podršku, pomoć, ...
Deca su po prirodi radoznala i ta radoznalost je zdrava i potrebna jer vodi ka novim saznanjima.
Ukoliko su deca zadovoljna svojim životom i osećaju se dobro i prihvaćeno, radoznalost će ih između ostalog usmeriti ka Internet komunikaciji, ali će oni znati gde treba da povuku granicu, odnosno koliko daleko smeju i žele da idu u bilo kojoj komunikaciji. Takođe se takva komunikacija neće sakrivati, o njoj će pričati kako drugarima iz okruženja tako i roditeljima, te neće biti neprijatnih iznenađenja.
Ukoliko su deca nezadovoljna, zapostavljena, usamljena, njihova radoznalost neće ostati u granicama bezbednog. Njihov osnovni problem je nemogućnost postavljanja jasne i bezbedne granice. Pošto su željni dešavanja i druženja, rado će prihvatiti novog "prijatelja", na taj način se neće osećati usamljeno, prijaće im pažnja, osećaće se dobro i nastojaće da što češće budu "u vezi sa prijateljem".
Onog momenta kad zapostavljač stekne detetovo poverenje, počeće da se menja njegovo ponašanje, pa će uz svoje davanje, malo po malo, početi da traži od deteta nešto za uzvrat. To će biti samo početak niza zahteva koje će upućivati detetu, uvlačeći dete u niz aktivnosti koje detetu neće prijati, a kojima neće moći da se suprotstavi jer će biti ucenjeno prvo gubitkom "prijateljstva", a zatim pretnjom da će pustiti u javnost mnoge tajne koje je o detetu saznao. I tako malo po malo, dete će pristajati na sve veće zahteve , ulazeći sve dublje i dublje u probleme, a svakim takvim pristankom biće teže izaći iz "veze sa prijateljem". U jednom momentu zlostavljač će raspolagati značajnim informacijama koje će početi da zloupotrebljava.
Kako se tada oseća dete? U prvom momentu, dok su zahtevi manji, dete će se osećati srećno što ne može i ono da uzvrati svom prijatelju. Kasnije, kako zahtevi postaju složeniji i značajniji osećanje sreće će ustupiti mesto osećanju straha (strah da će se o njemu nešto otkriti, strah da će neko ko mu je važan nešto saznati, strah da će neko njegov stradati, strah da će ono samo biti napadnuto). Uz strah najčešće ide osećanje bespomoćnosti, pri čemu dete misli da se nikome ne sme obratiti, upravo zbog straha od ugroženosti i nesigurnosti kako za sebe tako i za najmilije. Takođe se javlja osećanje postiđenosti koje rezultira još dubljim povlačenjem. Kod neke dece, pogotovo kod onih koji su skloni ispoljavanju nezadovljstva i onih koji "jurišaju na vetrenjače", može se javiti potreba da se suprotstave zlostavljaču, ako znaju ko je, pa se u tim slučajevima javlja fizičko obračunavanje.
2. Kako roditelji po ponašanju dece mogu da primete da im se nešto loše dešava, a pritom znaju da oni provode dosta vremena na računaru?
Deca će, uprkos što dosta vremena provode za računarom, izbegavati roditelje, stariju braću i sestre, uopšte biće još povučenija i zatvorenija nego što su bila. Roditelj koji poznaje svoje dete primetiće zabrinutost na licu.
3. Da li je bilo prijavljenih Internet zlostavljanja u našoj školi? Kako su nadležni rešili ove slučaje?
Srećom nije ih bilo često, ali bilo ih je. Problem je što kada se pojavi neko zlostavljanje, žrtva najčešće ćuti i ništa ne preduzima. A ako nešto preduzme, to najčešće nije ono pravo, već sasvim krivo suprotstavljanje - fizičko suprotstavljanje. Time se gubi vreme u kojem bi se problem mogao konstruktivno rešiti, a raste vreme i nezadovoljstvo u "zaraćenim stranama". Dešavalo se da drugarica, da bi napakostila drugoj drugarici, sa kojom iz nekih razloga više nije bliska, okači na fejsbuku fotografije koje tu drugaricu kompromituju. Kako se to rešavalo? Najpre onako kako ne bi trebalo da se rešava, ta druga devojka je pokušala da se fizički obračuna sa onom prvom. Međutim, to je bio znak na koji je školski tim za bezbednost reagovao, pozvao je devojke, a zatim i roditelje obeju devojaka i malo po malo problem je rešen. Problem koji se u takvim situacijama javlja, je što roditelji najčešće okrivljuju tuđe dete, a pravdaju postupke svog detetam umesto da sagledaju realno situaciju.
4. Kakav stav ima škola prema počiniocima i žrtvama Internet zlostavljanja? Kakve su sankcije, odnosno mere zaštite?
Škola je odlučna da stane na put svakom obliku nasilja i zlostavljanja, jer je škola mesto namenjeno svim učenicima. Svi učenici imaju pravo na sigurno i podsticajno okruženje u kojem će odrasti i razvijati se.
Iz tih razloga škola preduzima preventivne mere (mere zaštite): vaspitni rad, pojačan vaspitni rad, vaspitni rad primeren potrebama, samostalno ili u saradnji sa drugim nadležnim institucijama.
Takođe, škola preduzima i interventne mere (sankcije) kao odgovor na učinjeno naselje i zlostavljanje. A sankcije su različite i savise od oblika, težine i intenziteta učinjenog dela.
U svakom slučaju, bez obzira da li se radi o preventivnim ili interventnim aktivnostima, moram da kažem da takve aktivnosti ništa ne bole, odnosno mnogo manje bole nego kada se sa nekim potučete. Zato je dobro ukazati kada primetimo da se nasilje ili zlostavljanje dešavaju nama ili nekom iz našeg okruženja. Čak i ako samo sumnjamo da postoji tako nešto bolje je obavestiti roditelje, odeljenskog starešinu ili nekog iz tima zaduženog za bezbednost, koji će proveriti o čemu se radi i preduzeti neophodne mere. Ukoliko se sumnja ne potvrdi, niko neće stradati, a ako se potvrdi, učinili ste dobro delo jer ste sebe ili nekog drugog zaštitili, a doprineli da se zapostavljaču stane na put.
5. Da li su nekad u našoj školi održani obrazovni časovi za informisanje o Internet zlostavljanjima?
Nisam sigurna da li je bilo časova koji su se odnosili samo na Internet zlostavljanje, ali znam da je svaki odeljenski starešina bar jedan godišnje (ČOS) posvetio bezbednosti, nasilju i zaštiti od svake vrste nasilja, kao i ukazivanju na postojanje tima kojem se svako može obratiti za slučaj da se oseća ugroženo. Ono što smatram nezaobilaznim je da su vrata psihologa, dakle moja, svakome otvorena za ovakve kao i sve druge stvari o kojima ne želite da se zna, a koje vas na bilo koji način opterećuju, muče, ugrožavaju,...
6. Da li su nekad deca naše škole bili počinioci ovakve vrste nasilja prema profesorima (odraslima)?
Jesu, srećom samo jednom. Međutim i tada je sa decom kao i sa roditeljima razgovarano, niko nije stradao, sagledan je problem, šta je do njega dovelo i rešeno je na obostrano zadovoljstvo.
7. Šta po Vama predstavlja Internet zlostavljanje?
Uznemirujuće pozivanje, slanje uznemirujućih poruka, oglašavanje, snimanje i slanje video zapisa, zloupotreba blogova, foruma i četovanja, snimanje kamerom pojedinaca protiv njihove volje, snimanje nasilnih scena, distribuiranje slika i snimaka, dečija pornografija,...
8. Da li smatrate da na časovima informatike i ostalih obrazovanih predmeta, na kojima se koriste računari, treba blokirati sajtove poput fejsbuka, kako naši đaci ne bi mogli da budu ni žrtve ni počinioci Internet zlostavljanja?
Ne, smatram da svako blokiranje izaziva veću radoznalost, sve što je zabranjeno postaje još slađe i zanimljivije.
Potrebno je mnogo pričati, a kad to kažem mislim na dvostruku komunikaciju u kojoj govore i učenici i nastavnici i u kojoj jedni druge čuju, razumeju i uzimaju u obzir potrebe onog drugog. Samo ako smo zainteresovani za svog sagovornika, moći ćemo da ga razumrmo, a kad ga razumemo moći ćemo da ga prihvatimo. To ne znači da se sa njim moramo o svemu složiti, ili odreći svojih potreba. To samo znači da ukoliko želimo da se mi dobro osećamo, moramo činiti da se i naš sagovornik dobro oseća. Tada će naša komunikacija bti uspešna i neće ostati prostora za delovanje ni jednom "zlostavljaču". Njihovih pokušaja će biti ali ćemo ih mi odbijati od sebe jer znamo šta je za nas dobro i kojim putem želimo da idemo. Nema brzog sticanja ni bogatstva ni sreće. Nekad je narod govorio "nema hleba bez motike", sada bi se to moglo reći "nema lakog i brzog puta do uspeha". Važno je dobro osećati u sopstvenoj koži, biti dobro sa sobom, znati svoje mogućnosti i uvek raditi da ostvarimo svoje ciljeve. A ciljeve treba postavljati, planirati i raditi na njihovom ostvarenju. I kad se osetimo srećno i zadovoljno, okrenimo se ka onom ko sedi sam, ko ćuti, kose drugi rugaju. Pružimo mu ruku, pitajmo ga kako je. Osećaćemo se još bolje.
U Kikindi, 31.maj 2013.
Psiholog Škole, Katica Rajkov
Deca su po prirodi radoznala i ta radoznalost je zdrava i potrebna jer vodi ka novim saznanjima.
Ukoliko su deca zadovoljna svojim životom i osećaju se dobro i prihvaćeno, radoznalost će ih između ostalog usmeriti ka Internet komunikaciji, ali će oni znati gde treba da povuku granicu, odnosno koliko daleko smeju i žele da idu u bilo kojoj komunikaciji. Takođe se takva komunikacija neće sakrivati, o njoj će pričati kako drugarima iz okruženja tako i roditeljima, te neće biti neprijatnih iznenađenja.
Ukoliko su deca nezadovoljna, zapostavljena, usamljena, njihova radoznalost neće ostati u granicama bezbednog. Njihov osnovni problem je nemogućnost postavljanja jasne i bezbedne granice. Pošto su željni dešavanja i druženja, rado će prihvatiti novog "prijatelja", na taj način se neće osećati usamljeno, prijaće im pažnja, osećaće se dobro i nastojaće da što češće budu "u vezi sa prijateljem".
Onog momenta kad zapostavljač stekne detetovo poverenje, počeće da se menja njegovo ponašanje, pa će uz svoje davanje, malo po malo, početi da traži od deteta nešto za uzvrat. To će biti samo početak niza zahteva koje će upućivati detetu, uvlačeći dete u niz aktivnosti koje detetu neće prijati, a kojima neće moći da se suprotstavi jer će biti ucenjeno prvo gubitkom "prijateljstva", a zatim pretnjom da će pustiti u javnost mnoge tajne koje je o detetu saznao. I tako malo po malo, dete će pristajati na sve veće zahteve , ulazeći sve dublje i dublje u probleme, a svakim takvim pristankom biće teže izaći iz "veze sa prijateljem". U jednom momentu zlostavljač će raspolagati značajnim informacijama koje će početi da zloupotrebljava.
Kako se tada oseća dete? U prvom momentu, dok su zahtevi manji, dete će se osećati srećno što ne može i ono da uzvrati svom prijatelju. Kasnije, kako zahtevi postaju složeniji i značajniji osećanje sreće će ustupiti mesto osećanju straha (strah da će se o njemu nešto otkriti, strah da će neko ko mu je važan nešto saznati, strah da će neko njegov stradati, strah da će ono samo biti napadnuto). Uz strah najčešće ide osećanje bespomoćnosti, pri čemu dete misli da se nikome ne sme obratiti, upravo zbog straha od ugroženosti i nesigurnosti kako za sebe tako i za najmilije. Takođe se javlja osećanje postiđenosti koje rezultira još dubljim povlačenjem. Kod neke dece, pogotovo kod onih koji su skloni ispoljavanju nezadovljstva i onih koji "jurišaju na vetrenjače", može se javiti potreba da se suprotstave zlostavljaču, ako znaju ko je, pa se u tim slučajevima javlja fizičko obračunavanje.
2. Kako roditelji po ponašanju dece mogu da primete da im se nešto loše dešava, a pritom znaju da oni provode dosta vremena na računaru?
Deca će, uprkos što dosta vremena provode za računarom, izbegavati roditelje, stariju braću i sestre, uopšte biće još povučenija i zatvorenija nego što su bila. Roditelj koji poznaje svoje dete primetiće zabrinutost na licu.
3. Da li je bilo prijavljenih Internet zlostavljanja u našoj školi? Kako su nadležni rešili ove slučaje?
Srećom nije ih bilo često, ali bilo ih je. Problem je što kada se pojavi neko zlostavljanje, žrtva najčešće ćuti i ništa ne preduzima. A ako nešto preduzme, to najčešće nije ono pravo, već sasvim krivo suprotstavljanje - fizičko suprotstavljanje. Time se gubi vreme u kojem bi se problem mogao konstruktivno rešiti, a raste vreme i nezadovoljstvo u "zaraćenim stranama". Dešavalo se da drugarica, da bi napakostila drugoj drugarici, sa kojom iz nekih razloga više nije bliska, okači na fejsbuku fotografije koje tu drugaricu kompromituju. Kako se to rešavalo? Najpre onako kako ne bi trebalo da se rešava, ta druga devojka je pokušala da se fizički obračuna sa onom prvom. Međutim, to je bio znak na koji je školski tim za bezbednost reagovao, pozvao je devojke, a zatim i roditelje obeju devojaka i malo po malo problem je rešen. Problem koji se u takvim situacijama javlja, je što roditelji najčešće okrivljuju tuđe dete, a pravdaju postupke svog detetam umesto da sagledaju realno situaciju.
4. Kakav stav ima škola prema počiniocima i žrtvama Internet zlostavljanja? Kakve su sankcije, odnosno mere zaštite?
Škola je odlučna da stane na put svakom obliku nasilja i zlostavljanja, jer je škola mesto namenjeno svim učenicima. Svi učenici imaju pravo na sigurno i podsticajno okruženje u kojem će odrasti i razvijati se.
Iz tih razloga škola preduzima preventivne mere (mere zaštite): vaspitni rad, pojačan vaspitni rad, vaspitni rad primeren potrebama, samostalno ili u saradnji sa drugim nadležnim institucijama.
Takođe, škola preduzima i interventne mere (sankcije) kao odgovor na učinjeno naselje i zlostavljanje. A sankcije su različite i savise od oblika, težine i intenziteta učinjenog dela.
U svakom slučaju, bez obzira da li se radi o preventivnim ili interventnim aktivnostima, moram da kažem da takve aktivnosti ništa ne bole, odnosno mnogo manje bole nego kada se sa nekim potučete. Zato je dobro ukazati kada primetimo da se nasilje ili zlostavljanje dešavaju nama ili nekom iz našeg okruženja. Čak i ako samo sumnjamo da postoji tako nešto bolje je obavestiti roditelje, odeljenskog starešinu ili nekog iz tima zaduženog za bezbednost, koji će proveriti o čemu se radi i preduzeti neophodne mere. Ukoliko se sumnja ne potvrdi, niko neće stradati, a ako se potvrdi, učinili ste dobro delo jer ste sebe ili nekog drugog zaštitili, a doprineli da se zapostavljaču stane na put.
5. Da li su nekad u našoj školi održani obrazovni časovi za informisanje o Internet zlostavljanjima?
Nisam sigurna da li je bilo časova koji su se odnosili samo na Internet zlostavljanje, ali znam da je svaki odeljenski starešina bar jedan godišnje (ČOS) posvetio bezbednosti, nasilju i zaštiti od svake vrste nasilja, kao i ukazivanju na postojanje tima kojem se svako može obratiti za slučaj da se oseća ugroženo. Ono što smatram nezaobilaznim je da su vrata psihologa, dakle moja, svakome otvorena za ovakve kao i sve druge stvari o kojima ne želite da se zna, a koje vas na bilo koji način opterećuju, muče, ugrožavaju,...
6. Da li su nekad deca naše škole bili počinioci ovakve vrste nasilja prema profesorima (odraslima)?
Jesu, srećom samo jednom. Međutim i tada je sa decom kao i sa roditeljima razgovarano, niko nije stradao, sagledan je problem, šta je do njega dovelo i rešeno je na obostrano zadovoljstvo.
7. Šta po Vama predstavlja Internet zlostavljanje?
Uznemirujuće pozivanje, slanje uznemirujućih poruka, oglašavanje, snimanje i slanje video zapisa, zloupotreba blogova, foruma i četovanja, snimanje kamerom pojedinaca protiv njihove volje, snimanje nasilnih scena, distribuiranje slika i snimaka, dečija pornografija,...
8. Da li smatrate da na časovima informatike i ostalih obrazovanih predmeta, na kojima se koriste računari, treba blokirati sajtove poput fejsbuka, kako naši đaci ne bi mogli da budu ni žrtve ni počinioci Internet zlostavljanja?
Ne, smatram da svako blokiranje izaziva veću radoznalost, sve što je zabranjeno postaje još slađe i zanimljivije.
Potrebno je mnogo pričati, a kad to kažem mislim na dvostruku komunikaciju u kojoj govore i učenici i nastavnici i u kojoj jedni druge čuju, razumeju i uzimaju u obzir potrebe onog drugog. Samo ako smo zainteresovani za svog sagovornika, moći ćemo da ga razumrmo, a kad ga razumemo moći ćemo da ga prihvatimo. To ne znači da se sa njim moramo o svemu složiti, ili odreći svojih potreba. To samo znači da ukoliko želimo da se mi dobro osećamo, moramo činiti da se i naš sagovornik dobro oseća. Tada će naša komunikacija bti uspešna i neće ostati prostora za delovanje ni jednom "zlostavljaču". Njihovih pokušaja će biti ali ćemo ih mi odbijati od sebe jer znamo šta je za nas dobro i kojim putem želimo da idemo. Nema brzog sticanja ni bogatstva ni sreće. Nekad je narod govorio "nema hleba bez motike", sada bi se to moglo reći "nema lakog i brzog puta do uspeha". Važno je dobro osećati u sopstvenoj koži, biti dobro sa sobom, znati svoje mogućnosti i uvek raditi da ostvarimo svoje ciljeve. A ciljeve treba postavljati, planirati i raditi na njihovom ostvarenju. I kad se osetimo srećno i zadovoljno, okrenimo se ka onom ko sedi sam, ko ćuti, kose drugi rugaju. Pružimo mu ruku, pitajmo ga kako je. Osećaćemo se još bolje.
U Kikindi, 31.maj 2013.
Psiholog Škole, Katica Rajkov